Mistični roman Džan, pisan 1934. ali objavljen tek 1978. godine, jedan je od bisera ruske književnosti dvadesetog veka. Priču o mesiji našeg doba koji spasava svoj narod iz pustinje, Platonov je napisao po porudžbini Maksima Gorkog, za zbornik o nastanku sovjetskih nacija. Iako je preduzeo i putovanje po azijskim delovima Rusije da bi se pripremio za rad, samo delo za njegovog života nije bilo objavljeno.
Reč džan iz naslova na kineskom znači isto što i zen na japanskom, dok je persijsko značenje duša; to je i naziv naroda koji iščezava, izgubljenog nomadskog plemena koje ne vodi poreklo ni od jednog određenog naroda, već ga sačinjavaju ljudi koji su odustali od života i samo nastavljaju da ga žive iz navike.
Glavni junak romana je mladi Nazar Čagatajev, koji posle diplomiranja u Moskvi dobija zadatak da se vrati u rodni kraj i „spasi" svoj narod, „izvede" ga iz pustinja Turkmenistana i Uzbekistana, u raj socijalizma.
Platonovu mističnu odiseju upoređivali su sa Danteovim Paklom, a savremeni čitalac naći će u njoj i dosta sličnosti sa meditativnim filmovima još jednog ruskog majstora, Andreja Tarkovskog.
»Tole je otok. Vsaj mislim, da je otok. Tole skalovje sega v morje. Mogoče ni nikjer nobenega odraslega.«
Uspešnica po kateri so posneli več filmov in izkoristi robinzonski motiv samotnega otoka, nosi ime po sopomenki za Belcebuba, kar ni naključje. Snov je peklenska, na kar smo pri tem nobelovcu že navajeni. Sprašuje o družbeni ureditvi in za svoj eksperiment, kot naprimer Orwell v Živalski farmi, uporabi manj resne like. Krutost, ki se zgodi otroku, je toliko bolj boleča in krutost, ki jo zagreši otrok toliko bolj grozna. Delo svojo privlačnost črpa iz prvobitnosti golote, lova, obredov in brezobzirnega boja za oblast, ki postane glavna tema romana. Prastrah, ki si želi trdne roke in krvavo diktaturo loči le nekaj mesecev. Ritem postaja hitrejši, temperatura se viša in liki odraščajo. Dovolj za hlastno, neodložljivo branje z vprašanjem: »Kaj je bolje-da imamo pravila in pogodbe ali da lovimo in pobijamo?«