Priče s otoka (4-8)

Otok, na otoku jedan radoznao dječak, koji širom otvorenih očiju istražuje svoj otočki svijet, napučen nimfama i faunima (koji su izašli iz knjiga klasične starine u očevoj biblioteci), osjetljiv dječak sklon pravdi među ljudima i među biljnim i životinjskim svijetom. 

Otok je Brač, vrijeme je kraj 19. stoljeća, dječak je Vladimir Nazor. Svijet iz ovih priča, uokviren ovim trima stvarnim podacima o mjestu, vremenu i osobi, na prvi pogled je realističan, konkretan svijet Brača, ali čitajući ih taj svijet postaje magičan, postaje slika bezvremenog Mediterana.

Nazor je ove priče pisao u svojim kasnim, zadnjim godinama života, u Zagrebu, nakon povratka iz partizana. Vraćao se u zavičaj, kao i više puta ranije u svojim drugim pričama i u romanu Pastir Loda. Otok je njemu bio polazište i zadnje utočište:

Otoče bez vode, hvala ti, što me nauči žeđati i čeznuti za nečim čitav svoj život.

Otoče loze i masline, od tebe mi to drevno pjanstvo u ljetne dane i to neugasivo svijetlo u sve zimske noći moga života. (Iz Pastira Lode)

Umro je nekoliko mjeseci prije nego je zbirka priča U zavičaju otisnuta (1949.). Nakon toga prvog izdanja ove priče nisu ponovno objavljene i danas su poznate samo rijetkima.